Mamula u očima Vjeka Blatnika, osvrt koji će u mnogima izazvati pomješana osjećanja, kombinaciju sjete, žalosti, ljubavi i na kraju tuge goleme.

Naviru ti sentimenti dok gledamo kamenu krasoticu, koja ne da nije više naša, nego nažalost nije više ni svoja.

Sve ono što je definisalo Mamulu, u što ponajprije spadaju njeni stanovnici, polako i sigurno nestaje.

Nestali su galebovi, nestali su zečevi, rečeno politički nekorektnim govorom, pobijeni su zečevi, istrijebljeni su galebovi.

Omekšaće austrougarski kamen, nedostojno zamjenjen egipatsko-švajcarskim eloksirom i plastikom.

Utihnuće i more oko Mamule, kada ga nadglasa muzika iz hotela - kockarnice i zvuk helikoptera dok dovozi i odvozi goste dubokoga špaga, otpornog na slatku vodu bazena Mamulinog.

Mamulo, neprežaljena forteco, hoćeš li nam ikada oprostiti što smo te se tako lako odrekli, što smo te dali trgovcima za šaku “ogrlica i đinđuva?” Da li ćeš ikada imati razumijevanja prema surovoj realnosti da se mi oko tebe, naše ljubimice, nismo pitali ni zere?

Na kraju, najbolnije od svega, ne miritajemo tvoj oprost. Zašto?

Zato što smo dopustili da se ne pitamo, zato što smo omogućili trgovcima da nam, zbog “ogledalca, ogrlica i đinđuva”, prisvoje tebe, najveličanstveniju od svih veličanstvenih. 

Vjeko Blatnik: Utihnuo krik s Mamule